NJENA EKSELENCIJA VASIKA

Nova knjiga Ramiza Šaćirovića, Vasika, sadrži 16 novih pripovjedaka koje nose biljeg fascinirajuće prošlosti Koštampolja, njegovih ljudi, zaboravljenih običaja i kulture. Pregršt ovih vrlo uzbudljivih priča povezuju i svjedoče vjekove, a nastale su kao produkt bogate interpretativne memorije autora. Tematski, hronološki, intertekstualno i svojim ehom, zalaze u neponovljivi ambijent običaja i kulture naučnoistraživačke  i jednog književno zaobiđenog prostora.Većim dijelom su nastale na prostoru koji je pisac omeđio svojim življenjem, koji mu je omogućio uranjanje u složenu psihološku strukturu ljudi svoga podneblja. Uostalom, čitav koštampoljski kraj obiluje čudnovatim i neponovljivim pričama u kojima je utkan magični realizam pripovjedačke fantastike koja je pred nama. Višestrano zanimljiv narativni tok Ramizovog omniscentnog pripovjedanja, upotpunjujuje vrlo dinamičan, često i ironičan, dijaloški tok koji doprinosi lakšem shvatanju konteksta priča i apsurdnosti mnogih događaja. Sasvim drugačije prenošenje, doslikavanje i prepričavanje pomenutih događaja, doprinosi autentičnosti same percepcije povezivanja vremena, prošlosti i današnjice. Uočljivo je da se suština priča zasniva na ljudskoj tragediji, nedorečenosti i nerazumijevanju iz kojih se zameću česti konflikti i mržnja kao glavni generator stradalništva.
Mnoge priče (Konopac, Pucanj u rano jutro, Bijela smrt) nose univerzalnu tragiku zle sudbine življenja na prostoru koji mnogi vide kao utopijski ili distopijski mizanscen na posnoj i  nerodnoj zemlji, u kojoj priča Konopac  i Ipak, sreća u kući vuku tragiku duboke patrijarhalne dekadencije: Redale su se djevojčice, sve po godinu, dvije godine između njih. Šest ih izrodi Sevda. Kako se koja rodi, Ćamil sve drugačiji, sve goropadniji, neljubazniji prema Sevdi... Nemati muško dijete u našim krajevima je velika manjkavost, velika šteta, jer nema ko da produži lozu, jer će se utuliti ognjište. I u narodu pođoše pričanja. Često je i Ćamil slušao ogovaranja... – Ako ne rodi sina, otera je, nemo da ostaneš bres muškog deteta, – čula je jednog dana iza kuće svekrvu kako nagovara sina... (Konopac, 31). Naizgled vrlo poznat i prepričavan, slučaj nemogućnosti rađanja muškog djeteta i tragičan završetak nesretne Sevde, majke šest djevojaka, ima veliki dokumentarni i psihološki značaj, jer služi kao pouka i primjer potrebe zazdravljenja nekih dekadentnih naslaga naše patrijarhalne prošlosti. Zagonetni i mistički sadržaj priče Sudbine trpi naslage mitoloških strahova od moćne povratničke snage koju za sobom povlači prokletstvo učinjenog, u narodu poznatijeg “učin-doček”.
Uprkos vrlo dinamičnom toku i zanimljivom načinu iznošenja, neke od priča predstavljaju   izvjestan piščev zaokret od savremene tragedije, životnih strahova i permanentnog provirivanja iza sebe (Kresivo). Buran i srećan kraj je dokaz nevjerovatne ljudske snage i njegove česte nepobjedivosti pred silama prirode.
Većina likova u pričama su žene ukotvljene u vrlo krut patrijarhalni obruč naše prošlosti koja umnogome podsjeća na ovo današnje. Izmirene sa tragičnom sudbinom i bespogovornim preuzimanjem dužnosti žene, supruge, snahe i domaćice, bivaju u braku suočene sa brojnim iskušenjima i nerazumijevanjem kakvo donose određene situacije patrijarhalnog načina življenja.
Širu predstavu o personalnoj kulturi pojedinca u šaljivom svijetu našeg okruženja možemo uočiti u priči: Granica nasred sobe. Narator u njoj veoma zanimljivim pripovjedačkim tonom ironizira stanje savremenih ljubavnih (ne)prilika dvoje novih učitelja u selu.
Vasika zbog svog naziva i značenja u iseljeničkoj prošlosti Sandžaklija zauzima dominantnu poziciju. Težnja za ostvarenje sandžačkog sna o “pusto tursko”, nas dovodi do njene ekselencije Vasike (tur. vesika) koja se u životu ovdašnjih bošnjaka decenijama unazad vrlo dramatično doživljavala. Vasika je ostavila neizbrisive životne trauma na brojne muhadžirske porodice koje su se (nakon II svjetskog rata) iz Sandžaka odselile u Tursku. Slučaj je nalagao da se po Vasiku, između 1953. i 1964. god. moralo iseljavati u Makedoniju jer se do toga vremena iz Srbije nije mogao dobiti otpust iz državljanstva. O njoj su savremenici pisali na ovaj način:
“Vasika je riječ koja se danas najviše čuje među muslimanima jednog dijela Sandžaka i o kojoj se raspravlja na svakom koraku, na svakom mjestu, među svim ovdašnjim gađanima sela i grada. Jedni pitaju: Je li ti došla vasika. Drugi: Jesi li je podigao, treći: imaš li ti vasiku? itd. Ova riječ se čuje i kod mališana, samo što oni većinom slučajeva misle da je to neko prijevozno serdstvo. A to sam zaključio otuda što je u prošloj godini za vrijeme školskog raspusta. Bila moja djevojčica kod rođaka mi u drugoj varoši, te su je braća poželjela. Jedan od njih će reći: “žašto joj ne pošalješ vasiku da dođe”, dok drugi, još manji pita: “hoćemo li mi kada pođemo za Tursku, sa poštom ili na vasiku. Ustvari vasika je građansko pismo, koje šalju turski podanici svojim prijateljima i rođacima, da bi ga sa ostalim dokumentima priključili uz molbu za otpust iz državljanstva. Dobija se na taj način što turski podanici kod svojih mjesnih vlasti garantuju da njihov prijatelj, koji treba da se seli iz Jugoslavije neće pasti na teret države, nego da će ga oni izdržavati za izvjesno vrijeme – ako to bude trebalo. Ova mu vlast tu izjavu ovjeri i preko svog konzulata u našoj zemlji pošalje.” (J. Memić, Vasika, u: GVIS Sarajevo, 1959, 267.)
Teško je opisati muke i halove koje su u nedavnoj prošlosti bošnjačkim iseljenicima zadavali problem oko Vasike. Bilo je i onih koje su neodpečaćene ostale u kućnim   fijokama. Oni koji su slušajući raznolike priče permanentno odustajali od nje i teškoća koje donosi muhadžirski (iseljenički) način življenja. Vasika je jedna od priča u ovoj knjizi. Hiljade doživljenih i neispričanih priča su otišle zajedno sa raseljenim sandžačkim narodom. Teško suočavanje sa bolnim osjećanjem napuštanja zavičaja zatrpalo je neke davno zapamćene priče u kojima je.
Osim toga, obrada svakodnevne životne tematike, koja zbog sličnosti problema u prošlosti podsjeća na ovu današnju, obezbjeđuje besmrtnost ovog pripovjedanja.  Ramiz svojim stvaralačkim narativom podsjeća da ubuduće Koštampolje moramo posmatrati kao rasadnik leksičke i običajne kulture,  zbog činjenice da se ovakvom selekcijom postiže primarni cilj pisanja. Ramiz je tragač ljudskih sudbina i nesreća čija životna dinamika upotpunjava ambijent jednog davno doživljenog vremena.
Sve u svemu, danas ozbiljna književno-teorijska kritika, Ramiza Šaćirovića mora vidjeti kao autentičnog predstavnika bošnjačke književnosti i pripovjedača raskošne tematske raznovrsnosti i snage koji u svijet naše književne i stvaralačke kulture unosi nepoznati i dobro oslikani svijet Pešteri i njegovog okruženja,  čije se sudbine i tragika prepliću sa onima kakve vidimo u književnostima drugih naroda.
RamizovaVasika je ova knjiga. Bez pasoša i bez dozvole boravka, ona će putovati našim svijetom i stići u mnoge muhadžirske krajeve. U domove koje Ramiz nije uspio posjetiti i zapisati još koju priču naših muhadžira. Zajedno sa ovim pričama koje će ostati u narodu onakve kakve su se zadržale u Ramizovom sjećanju. Ostaje mu da još poruči: “Knjigo moja, pređi na drugoga!”

Redžep Škrijelj