EMOTIVNA EPOPEJA RADMILE STANKOVIĆ

Prva stihozbirka Radmile Stanković “Ona, on i san” bi trebala mnoge znalce da ostavi zatečenim. Da li što je iz autorke “proslovila” već u zrelom periodu njenog života, ili stoga što je iznijeta kao prirodan i “ranjiv” odgovor na ono čime nas je priroda obdarila, a što štedro nazvasmo ljubavlju – najuzvišenijim osjećanjem kojim dobrano manipulišemo na sopstvenu štetu. Knjiga je neslučajno podijeljena u tri autonomna ciklusa: “Ona”, “On” i “I san”.

U prvom ciklusu autorka nam se nesebično “podaje” kroz razna stanja u koja nas može dovesti esencijalna emocija: od ushićenja, zadovoljstva, pa do prezira. I sve su to varijable u ljubavi kada dajemo, kada uz davanje i dobivamo... No, nerijedak je slučaj kada mislimo da nismo dobili adekvatan odgovor i kada se osjetimo izigranim, te tada emocija izgara. Koliko je “priča” u ovom ciklusu lična ne bih smio kalkulisati obzirom da je svaki segment vjerno oslikan i narastan kroz Kreaciju u svakoj pjesmi dominantnog prefiksa “Ona” i u pojašnjenje stjeranog duhovnog stanja koje autorka vješto oslikava ne skrivajući i najtananije senzuse neovisno komu pripadali (ili je ogoljena ispovijest, ili uistinu artističko uzdizanje stanja o komu se piše u nivo simbola, u što lično više vjerujem obzirom da ovi stihovi autonomno opstaju i ne iziskuju nikakvo autorovo dodatno tumačenje). Najslikovitije pomenuti ciklus i transformacije sama autorka oslikava u pjesmi “Tok”: “I senka/ Njena/ Od nje/ Beži/ Ona je/ Kao/ Voda/ Ne može se/ U/ Dlanovima/ Imati/ Ne može se/ Nigde/ Zadržati/ Ona teče/ I/ Nikada/ Ne prolazi...” Inače, sam ciklus je pisan minimalistički gdje je stih nerijetko reduciran i na slovo što naznačava kako autorka vješto vlada lirskom slikom koju nam želi predočiti izbjegavajući bilo što što bi čitaocu bio balast u doživljaju njenog djela te uskratilo čitalačku aktivnu ulogu u samom djelu, dodjeljujući mu bitnu i neodvojivu poziciju.

U drugom ciklusu “On” autorka se razigrala u želji da nam dočara i esencijalno deksriptivni poetski izraz kojim suvereno vlada. Koliko god, po broju pjesama znatno kraći, ovaj ciklus za samu zbirku nije ništa manje značajan. Naprotiv… Kako pokazuje autorkino vladanje formom osvjetljava jednu novu (mušku) percepciju unutar artikulisanih osjećanja. Prva od pet pjesama je jedino pisana kroz ženski iskaz, dok su preostale prepuštene muškom principu. Pokušati bilo kojim analizama iskazanog doći do odgovora na tako bitno i marginalno pitanje gotovo da je nemoguće. Lično ću biti slobodan te iznijeti sopstveni doživljaj i reći da je odgovor vješto utkan u naslovu prve pjesme “Da si ostala duže” koja rukom autorke ispisuje želju impliciranu drugome. Bravo za autorku.

I treći, najopsežniji ciklus, “I san” je umjereniji nastavak ciklusa “Ona”, ali “umivenog” u neutralniji ton, te protkan radovima koji su nademocionalno i gotovo opšteg (ukoliko takvo što uopšte postoji kada je poetski iskaz u pitanju) u poeziji. Ovdje bi se moglo reći da je u pitanju emotivna autorkina epopeja sa mnogim otvorenim pitanjima gdje se odgovor traži od čitaoca; otvorena pjesma gdje svako od nas ko pristupi djelu treba da dovrši. Jeste da je to šetanje po bridu jer autorovu djelu može da pridodjeli konotacije kojima najčešće dobro djelo biva “nagrađeno”; naprosto se – zbog nehtijenja da se djelo doživi na način kako je građeno – ocijeni kao manjkavo. Ali pravi poetski sladokusci će znati da prepoznaju autorkino htijenje i tim više da cijene prostor koji im je ostavljen za koautorstvo. Dovoljno će biti da se osvrnemo na sam naziv ciklusa “I san” i osjetimo da su to emotivna hodočašća koja svakomu od nas pripadaju podjednako, ali koja sami individualno percipiramo i osjetimo. Stoga
je autorka, Radmila Stanković, dijelom u pjesmama ostavila samo konstrukciju koju ćemo sami da artikulišemo unutar zadatog i učinila nesebično da se i sami osjetimo kao tvorci dijela ovog poglavlja. Konkretan, transparentan primjer pomenutog možemo vidjeti u pjesmi “Krug”: “Žuč/ Pa med/ I opet žuč/ Čemer i/ Jed/ I onda/ Opet med/ I sve tako/ U krug/ Sve/ U
nedogled.../ Dal’ je to/ dar ili dug?”.

Prva stihozbirka poezije Radmile Stanković je neobičan pristup sagledavanja najuzvišenijeg senzusa kojeg ne vjerujem da je itko pošteđen. Protkana sa pjesmama (“Iščekivanje”, “Kradem se”, “Beli cvet”, “Tajna” i dr.) koje, moglo bi se reći, naoko odudaraju od esencijalnog dijela donosi samo balans u formi i podcrtava suštinsko čime se autorka bavi. Rijetki su autori koji tako ličnu emociju uznesu do postulata, ali – očito – se autorski trud isplatio. Zato pred sobom imamo izuzetnu zbirku koja samim naslovom obogaćuje: “Ona, on i san”.

Emir Sokolović