POTRAGA ZA SREĆOM – POEZIJA JADRANKE TARLE BOJOVIĆ

Poezija Jadranke Tarle Bojović oblik je dijaloga pojedinca sa svijetom; sve što pjesnikinja skriva u duši i ne govori ljudima u lice, progovara u svojim pjesmama. Tako su njene pjesme pune oproštaja, razilazaka, odlazaka, susreta kao i neizrečenih riječi koje su ostale na pola puta, neiskazanih riječi koje u stvarnosti nisu pronašle svoj cilj i koje se sada ostvaruju u pjesmama. Njezine su pjesme protest protiv banalnosti života, potreba da se zapliva protiv struje, da se ode s pozdravom ili bez njega, sve napusti, započne ispočetka negdje drugo…
U njezinim pjesmama sve vrvi od stranaca i neznanaca jer ljudi smo takvi, nitko nikoga uistinu ne poznaje. Jadranka u pjesmama izražava umor zbog takvog nametnutog života, ona se s njim obračunava kroz pjesme i u tim riječima pronalazi svoju sreću jer sreća je u pisanju.

U potrazi za srećom za kojom je u potrazi svatko od nas, pjesnikinja se suočava s tugom koja joj dolazi u srebrnim cipelicama osame jer tuga je samoća. U svom pokušaju bijega od zagrljaja tuge, pjesnikinja susreće neznance, nepoznate ljude koji joj ponekad pružaju utočište, ali je mnogo češće razočaraju i povrijede. U svojoj potrazi za srećom pjesnikinja pokušava biti kao ostali, za trenutak se želi stopiti s rijekom ljudi i u njoj pronaći sreću, ali shvaća da ne može, shvaća da je drugačija jer je jednostavno – pjesnikinja. Prihvativši tu svoju sudbinu kao rukavice koje je svojom elegancijom odvajaju od drugih, pjesnikinja sebe pronalazi u knjigama i ne više u ljudima. Rečenice u knjigama postaju njen štit od grubosti rečenica ljudi koji ih izgovaraju. Kao i od težine šutnje, neizgovorenih riječi koje su morale biti izgovorene, a ostale su prešućene. Ipak pjesnikinja ne odustaje od ljudi i dok se pita što je istina i da li je ovaj banalan život istina ili laž, ona ipak prihvaća ljude jer im u pjesmama može i oprostiti i zahvaliti i podijeliti s njima svoje radosti i tuge. Kroz pjesme im može priznati i koliko su je povrijedili i koliko su je usrećili, upozoriti ih majčinski da srljaju u nesreću, otvoreno im pozavidjeti na sreći koju imaju.  Kroz pjesme pjesnikinja uspostavlja dijalog s ljudima, dijalog za koji u stvarnom i banalnom životu, kako ga naziva, doživljava da ne bi bio moguć.

Ova je zbirka pjesama potraga za srećom jedne zrele pjesnikinje. A njezina je sreća – njezina poezija.

Vesna Hrdlička Bergelj, prof.