ROMAN "GVOZDENE GRUDI" nominovan je po odluci izdavača za najprestižniju nagradu u Srbiji, NINOVU nagradu

O romanu su rekli :

Stiče se utisak, da je roman "Gvozdene grudi" napisan u jednom dahu, bez obzira koliko ga je dugo Mika Vlacović Vladisavljević pisao, a isto tako se i čita... u jednom dahu! Čini se, kao da je uzeo olovku, zažmurio, prizvao sećanja, opisivao ih do tančina i tek na kraju otvorio oči.... Autobiografski roman, neosporno i krajnje iskren, dubok i prepun emocija! Rečenice su prebogate opisima, krajnje neobičnog stila. On ništa ne ulepšava, pa ni sebe.... Pokazuje se baš onakvim kakav jeste, sa svim svojim manama i vrlima. Radnja se dešava u ono naše nesrećno, smutno, mračno vreme, koje je malo koga poštedelo... Ne znam da li je to i želeo, ali je ovim svojim životnim istinama i doživljenim iskustvom, na najbolji mogući način čitaocima preneo sav besmisao rata.

On brine, sve preživljava duboko, ali i preboljava svet! Svirepi ožiljak ostaje!

Lektor , Svetlana Trikić Tovstonog


Za čitanje novog romana "GVOZDENE GRUDI" pisca Mike Vlacović Vladisavljevoć istinski treba imati gvozdenu volju i debele živce da bi se mogli nositi sa količinom ljudskog bola i svakojakog stradanja kroz razne životne etape i da nije tog autorovog čarobnjaštva kojm me drżi vezanu uz tok pripovijedanja zbog čega trpe sve moje rutinske obaveze, sigurno bi njegov roman zamijenila za kakav "ljubić, onaj sladunjavi što se čita na plaži" pa bi u ovim mojim zrelim godinama živjela tuđu sladunjavost, bar u vramenu između dvije korice tih laganih pričica...

Ali, čini mi se, a sada sam već i sigurna u spoznaju, da mi je još od rane mladosti dodijeljena misija, rekla bi, prije strastveni izazov, da baš ja prebiram po stranica mnogobrojnih pisaca, i još u školskim klupama, dobijam najteže referate, jer se svi drugi nekako izvuku, a ja se uvijek uhvatim na mamac što je izazov teži, ja strastvenije prionem na analize pročitanog , pa neka boli koliko boli, a ove Vladisavljevićeve "GVZDENE GRUDI" su baš gvozdene pa gvozdeno i bole, ono sve do kosti pa bol rastače i samu kost , i dođe mi da odustanem, ali nije moguće... ulovim se kao pauk u mrežu pa se kradem od ukućana, tražeći miran kutak za svaku pročitanu živu riječ koje se slikovno povezuju u filimsku priču širokog ekrana, ali u crno-ijeloj izvedbi uz tankoćuto pripovijedanje pisca-naratora kojim se dodatno usložnjava dramatičnost kazanog.

Da se nisam družila sa djelima poznatih klasika, još u osnovnoj školi, prvo Rusi, pa zatim Hesse, Krleža, Kafka, Remark, pa zadnji pročitani Ken Folet, itd., pa Meša S., Andrić I., itd., sigurno ne bih mogla pratiti studiozno i kompleksno izlaganje Vladisavljevića kroz njegove dugačke misaono-psihološko-filozofske ali iznad svega lirski obojene dugačke rečenice, koje ja posebno cijenim, jer nisu samo puko-lagani čitanje, već pravi izazov i poslastica sladokuscima i ljubiteljima lijepe pisane riječi...
A sve je u tom romanu u jednom vrijednom paketu: sve ono od čega smo satkani od rođenja i sve ono što nas formira kao ljude, računajući na pravo izbora, ma kakav on bio i ma koliko nas koštao, često gomilu problema, začinjenu sa radošću istinske ljubavi ili pak lagodan żivot bez skrupula i prodaju ljudskosti "za šaku srebrenjaka... ili nekih drugih utapanja u kolektivna" pomanjkanja svijesti koja uključuju sakaćenje Božanskihe uputa i nepisanih zakona, prenošenih vjekovima svim narodima Svijeta....

Slikar i esejista Nada Tadic, Bosna i Hercegovina