SVE PESNIČKE MARŠRUTE U POEZIJI CVIJE PERANOVIĆ KOJIĆ - Pred zbirkom „Gradimo mostove sreće“

Cvija Peranović Kojić nije novo ime na književnoj pozornici i već ste imali  priliku da je upoznate kroz četiri objavljene knjige, od kojih su dve napisane za mališane, i da osetite deo njenog senzibiliteta. Oni koji su upoznati bar sa delom njenog stvaralaštva osetiće  povezanost autorke sa univerzumom i želju da traga za tim neistraženim, nerečenim, a univerzalnim u odnosima ljudi i prirode, čoveka i  Svevišnjeg, na kraju autora i njegovog dela.

Novom knjigom koja je spoj poetskog  i proznog izraza „Gradimo mostove sreće“ poetesa je nastavila tamo gde je prethodnim naslovima stala i nastavila sagu o drugoj strani života (Druga strana života) i potragu za univerzalnom ljubavlju koja ne poznaje granice, ni prepreke (Gde ljubav spaja). Sama simbolika mostova u  novoj knjizi nagovestiće centralni motiv njenog novog dela i dati neku vrstu odgovora na pitanje: kako sačuvati dušu u vremenu kada je to ljudsko, humano ustuknulo pred izazovima spoljnjeg, materijalnog sveta.

„Gradimo mostove sreće“ nije stereotipna  zbirka poezije, već je nalik lirskom putokazu koji vas vodi kroz Scile i Haribde autorkinog hoda po dilemama – šta je uopšte sreća  i kako premostiti dileme i izazove. Put će nam olakšati  tematskim ciklusima u kojima se smenjuju refleksije i emocije. Da bih čitaoce usmerila, ovde ću ih nabrojati: Gradimo mostove sreće; U željama je spas; Sjeme bratstva, Hoće li čovjek progledati; Gdje ljubav živi, sreća snove sniva;  I on je tu i Budi svoj.

Prvi ciklus nudi tu viziju, ključ, kako videti i napraviti most između dilema, problema i prevazići ih. Ima u stihovima ovog ciklusa mnogo poznavanja ZENA, samospoznaje, dosta Ničea i učenja Zaratustre.

Kad gajiš nadu,
nemoj da te sumnja boli!
Ponekad, sreća se rađa
gdje zaspali su snovi.
(Gradi mostove sreće)

Kada o mostovima priča kroz stih njen apel je, pre svega, da se oni ne smeju rušiti:

Ne ruši mostove!
Mogu ti zatrebati.
Kad shvatiš zabludu svoju,
možda poželiš da se vratiš.
Ne ruši mostove!
Ne briši otiske stopala!
Vječnost je neizbrisiva,
a duša nikad ne spava.
Ne ruši mostove

Ključ zadovoljstva sobom i poimanja sreće je u samospoznaji, a to je jedini most do ljudskog mira.
Pesnikinja o tome govori kroz stih:

Život je lijep kad cijeniš sebe,
otpustiš sve što ti oduzima vrijeme,
što te sputava i nelagodu stvara
dok svrha tvog života u tebi spava.
(Život je vječan)

Sledeći ciklus U ŽELJAMA JE SPAS  tematski ima nešto više lirske naracije i tu je više intimnih pesama. Kada na tu temu piše, opet je vidljiv taj most koji postavlja između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Imperativ autorke je da se želja nikada ne sme zapretati, ni pokidati to emotivno tkivo koje te je za nekog vezivalo.

Uvijek ću biti za tebe tu...
Samo poželi, ja pružiću ti ruku...
Skupljaću zvijezde na dlanu,
grliti mjesečinu mladu,
čuvati mjesto za nas
i našu mirnu luku.
Stajaću gdje niko nije...
Na hridima čarolije
skupljati morsku pjenu,
pretvarati u postelju bijelu,
i svaku kap rose
da prospem po usnulom tijelu.
(U željama je spas)

Autorka će svojim stihovima   dotaći i motiv bivših emotivnih veza kada je most srušen i samo njih dvoje znaju ima li nade da se ponovo izgradi. Čak i tu želja, nada i volja mogu  nešto da učine da sve ne bude samo prošlost.

Srešćemo se u ulici palih junaka,
bez broja i odredišta...
Imaćemo sebe i ovo vrijeme…
Imaćemo trenutak, čas i nas -
imaćemo sve i ništa,
blijedi pogled i nijema usta...
A misli k’o magla gusta,
lebdjeće svuda tražeći spas.
(Ulica slavnih)

Pesme ovog ciklusa stilski su jednostav-nije  i sa refleksije i meditacija poetesa prelazi na čist lirizam. U njima nema trećeg, univerzalnog, lica, već dominiraju zamenice ja i ti koje ciklusu daju intimni pečat.
Možda te obeshrabri prisustvo moje...

Prikrij sve slabosti svoje,
nemoj se čuditi što me tu ima!
Možda samo čekam da prođe zima,
i neke zebnje što mi dušu more,
jer otpuštam propale snove.
(Vir)

Nećete sresti kod autorke mnogo stihova u kojima dominira pesimizam. Čak i kada govori o takvim temama  - ljubavi koja je prošla, osećamo prisustvo dostojanstva i nema mestu sažaljenju. Možda i najlepši stihovi  ovog cikusa su u pesmi Zidovi duše:

Korakom novim cipele vučem...
Đonovi teški, al’ bolje je nego juče.
Danas sam živa, a juče umrla.
Da li sam ista ili osoba neka druga
što je isti bolovi muče?

I kada mislimo da mosta više nema, da je  ona druga obala pomirenja daleko , optimizam se opet vraća.

Dođi jednom, odvažno, hrabro…
Ne zaključavaj to blago
u srcu, u duši,
što ljubav ubija i guši.
Dođi jednom
kad pobijediš strahove i pokajanja,
da vidiš kako sunce sija
gdje je vladala tama.
(Dođi jednom)

Cvija Peranović  je autorka kosmopolitskog pogleda na svet, ali se oseća da iznad svega voli Bosnu,  prostor gde je rođena i stasala u mladu ženu. Ciklusom SJEME BRATSTVA otvorila je dušu i pokazala koliko joj teško pada sukobljavanje među sunarodnicima koji su do juče živeli kao braća, a onda su jedni protiv drugih zaratili. Pesme  koje ćete ovde naći zrače pacifizmom, ali oslikavaju i tragičnu sudbinu ovih prostora:

Tlačili te vjekovima mnogim...
Sad me uče kako ne postojiš.
U rodnom listu tvoje ime piše,
a neko hoće da mi te izbriše.
Osvajali, dušu, uzimali,
malo dali, više otimali...
Nametali uvijek nešto svoje,
pa se pitam - gdje je mjesto moje?
(Ko sam... Šta sam?)

Kao meka, bosanska, duša autorka iskreno veruje u neke bolje dane u kojima će i njen rodni grad, njeno Brčko, biti mesto sloge, ljubavi , suživota svih ljuudi, nacija i vera.

Nikada nismo živjeli živote bez muke...
Padali smo često, još brže ustajali,
uvek pružali jedno drugom ruke.
ali duhom nismo nikad posustajali.
Pomrse nam konce, pa se pogubimo,
ali stari putokazi uvijek se traže
koračamo hrabro,
mirimo se i ljubimo,
volimo Brčko, naše bivše staze.
(Brčko, grad koji opstaje)

Nastavak  ovog motiva su u dva nova ciklisa: HOĆE LI ČOVJEK PROGLEDATI?  i PORUKE U ETAR

Šta se krije u duši duboko,
vidi srce, kad ne vidi oko.
Proplakalo ono je odavno...
Što se čemer udružio sa tamom,
pa ojač'o k'o kamena stijena -
širi mržnju u teška vremena?
( Hoće li čovjek progledati)

Kada pomislite da su sve teme isrpljene, naićićete na ciklus duhovnih pesama I ON JE TU. Autorka nije verski fanatik. Ima se osećaj da veruje u jednog tvorca, zajedničkog boga koji ne pravi podele, ali nam pomaže ako živimo u harmoniji sa ostatkom sveta. Dosta pesama nosi tu misao i ona je prisutna i u ostalim ciklusima:

Nisu me godine slomile
 iako mnogo izazova je bilo.
Svaki je ostavio trag
  koji je srce zaliječilo.
Nisu me ubile riječi,
tuđa djela nesmotrena i osmišljena,
već sam postala snažnija,
 razumnija i stamenija.
Svaka prepreka je bila most
 ka stabilnijem postojanju.
Nisam došla na ovaj svijet da me izbrišu -
Gospod nam  je sve ispisao na dlanu.
(Blagoslov)

Ova poetska knjiga završava se se lirskom prozom – meditacijama pod imenom Budi svoj!  U njima na esejistički način meditira na teme: originalnost, kreativnost, vlastita uverenja, oslobađanje od zabluda i stereotipa, tuđih ubeđenja.

O jeziku  i stilu  ove pesničke zbirke mogao bi se napisati poseban esej, ali to nije neophodno ako ste kroz stihove koje sam u prikazu citirala osetili svu lepotu, liričnost, misaonost autorke. Ona je, u to sam sigurna,  izgradila mostove do vaše duše i učinila vas srećnim, a za ostale mostove sa svetom, ljudima, mora se svako pojedinačno potruditi.

Oduševljena novom knjigom Cvije Peranović Gradimo mostove sreće  preporučujem je širokoj čitalačkoj publici i izdavačkim kućama.

Mirjana Đapo, prof. i književnik